Prilikom donošenja poslovnih odluka poduzeća moraju voditi računa o

  1. koliko će proizvoda proizvoditi
  2. kakav će biti proizvodni proces
  3. koliko i koji će inputi biti potrebni za proizvodnju.

Donošenje ispravnih poslovnih odluka iziskuje upoznavanje sa troškovima proizvodnje među kojima su najvažniji cijene inputa i tehnologija. Ukupne troškove (TC) možemo podijeliti na:

  • KRATKOROČNE I
  • DUGOROČNE

Kratkoročne troškove čine troškovi sa kojima se poduzeće susreće u uvjetima kada su neki faktori proizvodnje fiskni i nema slobode ulaska i izlaska sa tržišta. Kratkoročne troškove dalje dijelimo na:

Fiksni troškovi (FC) su oni troškovi sa kojima se poduzeće susreće u kratkom roku i koji nisu ovisni o razini outputa. To su oni troškovi (najamnina za uredski prostor, isplate kamata, plaće, najam opreme) koje poduzeće mora podmirivati čak i u slučaju da je razina proizvodnje nula.

Fiksni troškovi obično čine glavninu ukupnih troškova nekog poduzeća. Poduzeća u kratkom roku ne mogu utjecati na fiksne troškove (moraju ih plaćati) i stoga se oni u kratkom roku nazivaju "mrtvi troškovi - sunk costs".

Pretpostavimo da ste investitor koji u moje poduzeće ulaže 1000$ u dionicama, normalna stopa povrata je 15%, imovina poduzeća 100.000$. Vi očekujete da godišnje ostvarite normalni povrat na uloženih 1000$ što iznosi 150$ godišnje dok bi oportunitetni troškovi kapitala uloženog u poduzeće iznosili 15.000$ (15% x 100.000$). To je trošak zbog toga što sam ja taj novac investirao u poduzeće umjesto negdje drugdje. To je ujedno i normalna stopa povrata za to poduzeće. Sve što bi bilo iznad 15% i 15.000$ bio bi ekstraprofit.

Proizvodnja je proces kombiniranja i transformiranja inputa (zemlja,rad,kapital) u cilju stvaranja outputa (proizvoda). Proizvodna tehnologija je ono (tehnološki proces) što povezuje inpute i outpute. Proizvodna funkcija je matematička relacija odnosa između količine inputa i outputa. Proizvodna funkcija vidljiva je iz tablice u nastavku.

Ukupni proizvod (oznaka TP) čini ukupnu količinu proizvodnje nekog outputa iskazanu u fizičkim jedinicama poput komada, tona itd. Prosječni proizvod (oznaka Av) predstavlja prosječnu količinu proizvodnje koju svaka jedinica varijabilnog faktora (u našem primjeru rada - oznaka L) proizvodi. Prosječni proizvod računamo kao TP / L. Granični proizvod (oznaka Mp) je dodatni output koji se može proizvesti dodavanjem jedne jedinice specifičnog inputa (u našem primjeru rada) ceteris paribus.Računamo ga kao promjena TP / promjena L. Probajte prema ovoj formuli izračunati sami granični proizvod u primjeru. Dakle, Mp računamo kao promjenu TP, za drugu jedinicu proizvodnje u našem primjeru to je TP jedinice rada 2 - TP jedinice rada 1 (3000 - 2000) podjeljeno sa promjenom rada, to je u primjeru dodatna jedinica rada (radnik) koju zapošljavamo, dakle iznosi 1. Mp je prema tome 1000/1 = 1000. Provjerite u tablici. Mp drugog radnika je dakle 1000. Možete primijetiti da funkcije ukupnog i graničnog proizvoda nisu jednake. To je zbog djelovanja zakona opadajućih prinosa. Zakon opadajućih prinosa kaže da nakon nekog vremena (određene točke u proizvodnji) kada se dodatne jedinice varijabilnog inputa dodaju fiksnim inputima, granični proizvod varijabilnog inputa opada. Zakon opadajućih prinosa prvi je definirao David Ricardo kroz primjer poljoprivredne proizvodnje u Engleskoj u XIX stoljeću - uz danu obradivu površinu zemlje (fiksni input) dodavani inputi rada i kapitala (varijabilni inputi) stvarali su sve manje i manje pšeničnog prinosa. Za tvornicu to bi bilo kada su kapaciteti (tehnički) tvornice preopterečeni pa proizvodnja opada.

Rastući granični prinosi se javljaju kada je granični proizvod zadnjeg radnika veći od graničnog proizvoda prijašnjeg radnika dok se opadajući prinosi javljaju kada je granični proizvod zadnjeg radnika manji od graničnog proizvoda prijašnjeg radnika.

Prosječni se proizvod kreće oko graničnog, ali se nešto sporije mijenja. Kada je granični proizvod iznad prosječnog, prosječni proizvod raste; kada je ispod prosječnog, prosječni proizvod opada. Probajte to učiniti računanjem vašeg prosjeka ocjena iz srednjih škola i variranjem ocjena predmeta koje dodajete.

Kretanje odnosa funkcija TP, Mp i Av dajemo u nastavku. Provjerite da li znate što ove kratice označavaju!

Proizvodna funkcija najčešće korišćena u ekonomiji jest Cobb-Douglasova funkcija proizvodnje oblika:

 

Zašto poduzeća postoje?

Kroz povijest od pojave vlasničkih prava, razvoja tehnologija, podjele rada poduzeća su konstantno mijenjala svoje pojavne oblike. Čovjek je kroz podjelu rada i organizaciju još od prapovijesti uvidio da se povećana efikasnost, proizvodnja može samo na taj način i ostvariti. Stoga se pristupilo osnivanju poduzeća kao institucija koje zapošljavaju i organiziraju faktore proizvodnje s ciljem proizvodnje dobara i usluga. Razlikujemo tri osnovna oblika poduzeća:

  • vlasništvo pojedinaca (mamine i tatine radnje)
  • partnerstva
  • korporacije

U Hrvatskoj prema zakonu o trgovačim društvima razlikujemo:

  • društva osoba (javno trgovačko društvo i komanditno društvo),
  • društva kapitala (dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću).

Bez obzira na nazive trgovačkih društava kod nas i u inozemstvu karakteristike društava su zajedničke. Primjerice, društva osoba čini osoba/e koje se udržuju s ciljem ostvarenja dobiti. Njihova su sredstva mala, profiti čine osobni primitak vlasnika poduzeća na koji plaća porez, vlasnik odgovara neograničeno svojom imovinom za obveze društva.

Ukoliko društvo nije u vlasništvu jedne osobe, tada se društvo može organizirati na načelu partnerstva - partneri odgovaraju neograničeno svojom imovinom (ne i kod nas) dok su korporacije (dionička društva) organizirana kroz sustav dionica - ograničena odgovornost do visine udjela dionica u društvu.

U Europi po broju dominiraju mala poduzeća (Njemačka 88%, Italija 91%, Francuska 92%, UK 92%, Hrvatska 92%) koja zapošljavaju od 17 - 50% ukupno zaposlenih (Njemačka 17,1%, Italija 47,5%, Francuska 28,2%, UK 26,2%, Hrvatska Srednja i velika poduzeća su po broju daleko manja (velika 2%, srednje-velika 5-10%) ali je njihov udio u gospodarstvu daleko veći - zapošljavaju oko 40% zaposlenih.

Ograničenja mikro-makrookruženja

Ograničenja sa kojima se poduzeća susreću u tržišnom okruženju jesu nesigurnost i nedostatak informacija. Nesigurnost se odnosi na rizike koje donosi budućnost a o kojima management mora voditi računa prilikom donošenja odluka. Problem postoji i u konfliktu interesa - odvajanje vlasničke od upravljačke kontrole, monitoring i motivacija zaposlenih. Rješenje toga problema pokušava se naći kroz sudjelovanju u upravljanju zaposlenika, stimulativnom načinu plaćanja, sklapanjem dugoročnih ugovora i internim restrukturiranjem.

Jedno od najvećih ograničenja sa kojima se poduzeća susreću na tržištu (posebicu u Hrvatskoj) je pribavljanje kapitala ili izvora financiranja. Poduzeća se mogu financirati kroz prodaju dionica ili obveznica. Dionica je vrijednosni papir (dugoročna obveza poduzeća) kroz koje poduzeća pribavljaju vlastiti kapital (equity), obveznice su vrijednosni papiri sa obvezom plaćanja određenog iznosa u točno određeno vrijeme. Da bi se nosila sa rizicima okruženja poduzeća moraju znati

  • cijenu svojih outputa
  • tehnologiju proizvodnje
  • cijenu potrebnih inputa

Tehnološka efikasnost je ona koja osigurava da se ne može povećati output (proizvodnja) bez povećanja inputa dok ekonomska efikasnost postoji kada su troškovi proizvodnje poduzeća za danu razinu proizvodnje minimalni. Konkurentnost nekog poduzeća na tržištu ogleda se kroz njegovu sposobnost da ostvari

  • niske transakcijske troškove - troškovi sklapanja poslova, razmjene i osiguranja ugovornih uvjeta,
  • ekonomiju cilja - visoki troškovi financiranja i razvoja lakše se pokrivaju u većih poduzeća pa troškovi marketinga i istraživanja i razvoja manje opterećuju nove proizvode zbog toga što velika poduzeća već imaju uhodane te segmente poslovanja i imaju veliko tržište,
  • ekonomiju opsega - troškovi proizvodnje po jedinici smanjuju se povećanjem outputa,
  • timsku proizvodnju - proizvodnja poverena grupi ili pojedincima specijaliziranim u određenim područjima poslovanja.

 

Osnovu ekonomije opsega čini promatranje reakcije ukupne proizvodnje ili outputa na povećanje svih inputa proizvodnje. Razlikujemo konstantne, opadajuće i rastuće ekonomije opsega.

Odlika je konstantnih ekonomija opsega da podjednaka promjena utrošaka (inputa proizvodnje) rezultira istom promjenom proizvodnje - ako se inputi povećaju 2 puta i output će se povećati 2 puta. Rezultat je nepromijenjena razina outputa po jedinici inputa.

Opadajuće ekonomije opsega rezultat su podjednakog povećanja inputa uz manji rast outputa - primjerice, inputi se povećaju 3 puta a proizvodnja samo 2 puta, to znači da je output po jedinici inputa opao.

Rastuće ekonomije opsega javljaju se kada proporcionalno povećanje inputa rezultira povećanim porastom outputa - primjerice, inputi se povećaju 2 puta a output poraste 3 puta, to znači da se output po jedinici inputa povećao.

Osobito važan pojam za ekonomiste vezan uz ekonomiju opsega je pojam produktivnosti inputa. Produktivnost (proizvodnja po jedinici utroška) mjeri odnos ukupne proizvodnje i ponderiranog prosjeka utroška.

 

Prije nego što krenemo na slijedeće poglavlje i objasnimo kako poduzeća donose odluke o količini proizvodnje uz minimalne troškove potrebno je objasniti još neke pojmove vezane uz funkcije proizvodnje. Kako poduzeća odabiru kombinacije proizvodnih faktora u proizvodnji? Kada će supstituirati inpute? Što je to granična stopa suptitucije?

Krivulja koja nam pokazuje različite kombinacije inputa (u našem primjeru rada i kapitala) potrebnih za proizvodnju određene količine outputa naziva se izokvanta (od riječi iso = jednak i riječi quant = količina). Izokvante u ekonomskoj terminologiji često nazivamo i krivuljama jednakih proizvoda.

Prije nego objasnimo izvođenje krivulja jednakih proizvoda (izokvanti) potrebno je definirati funkciju proizvodnje na jednom primjeru. Crvenom bojom označene su različite kombinacije inputa za proizvodnju 10 Q (kombinacija a), plavom bojom za proizvodnju 15 (kombinacija b) te naranđastom za 21 Q (kombinacija c). Na temelju tih triju kombinacija inputa za proizvodnju točno određene količine outputa 10, 15 i 21 izvodimo funkciju jednakog proizvoda ili izokvante. Nagib krivulje jednakog proizvoda ili izokvante nazivamo graničnom stopom substitucije (MRS) koja nam pokazuje za koliko se mora povećati korištenje nekog inputa za dani pad korištenja nekog drugog inputa da bi output ostao konstantan. Granična stopa substitucije određuje i oblik krivulje jednakog proizvoda gdje je izokvanta strma kada se koristi više kapitala a manje rada dok je izokvanta više položena kada se koristi manje kapitala a više rada - vidi primjer MRS.

Poduzeća prilikom donošenja odluka o proizvodnji mora voditi računa i o vremenskoj komponenti, odnosno vremenskom razdoblju u kojem i za koje se donose odluke. Unutar vremenskog razdoblja u kojem donose odluke poduzeća se susreću i s odgovarajućim ograničenjima (obujmom proizvodnje) a to su fiksni faktori proizvodnje - ne može se izgraditi nova tvornica u mjesec dana, radnici se ne mogu educirati za rad na novim strojevima za 15 dana. Razlikujemo kratki i dugi rok u donošenju odluka.

U kratkom roku poduzeća posluju uz dva ograničenja; neki su faktori proizvodnje fiksni (kapital) i poduzeća ne mogu ulaziti i izlaziti sa tržišta.

U dugom roku nema fiksnih faktora proizvodnje što znači da poduzeća mogu povećati ili smanjiti obujam proizvodnje i slobodan je ulazak i izlazak poduzeća sa tržišta.

U slijedećem poglavlju analizirati ćemo vezu između troškova i outputa i objasniti kako poduzeća izabiru količinu outputa koji će proizvoditi uz minimalne troškove proizvodnje.